OKSALNA KISELINA – STRATEGIJA BORBE S VAROOZOM – MOJ NAČIN
U pčelarskoj godini možemo prepoznati neke periode, od kojih bi značajniji bili ljetni i zimski. U ljetnom periodu zajednica se eksplozivno razvija te su tu uglavnom „slatke“ brige i to je tema neke druge priče. Dok zimski period dobrom dijelu pčelara, a naročito onima sa manje pčelarskog iskustva zadaje ozbiljne brige, gubitke i glavobolje.
CILJ bavljenja pčelarstvom, barem moj osobni, je: uživati u tome što radim, čim manje se „petljati“ u prirodne zakone, a posljedično i izvući neku ekonomsku dobit. Dakle pčelariti sa zdravim zajednicama gdje je ukupna korist (bilo financijska ili psihološka) veća od uloženog rada i sredstava. Da bi tome bilo tako, potrebno je na samom početku pčelarstvo kao profesiju sagledati kao jedinstvenu cjelinu. Zatim detektirati eventualne „slabe točke“ i nastojati ih premostiti kako bi naposljetku dobili zaokruženo održivo pčelarstvo.
Upravo jedna od tih slabih točaka je poznavanje i borba sa pčelinjim bolestima što je i tema ovog članka. Naime, ovaj malo opširniji uvod je iznimno bitan za razumijevanje, kao što naslov kaže, strategije borbe s varoozom. Sam način primjene i tehnika korištenja oksalne kiseline može se opisati u svega nekoliko redaka. Ali tada informacija ne bi bila cjelovita i mogla bi nekoga navesti na krivi put sa katastrofalnim posljedicama.
Svake godine slušamo o nesagledivim gubicima pčelinjih zajednica. Ako isključimo sve ostale moguće razloge zimskih gubitaka, najznačajniji dio otpada na zimske gubitke uzrokovane varoozom. Ako smo detektirali taj problem, i on nosi iznimnu ekonomsku štetu (ostajemo bez zajednice i svih njenih potencijalnih prinosa u narednoj godini), zašto ne bismo posvetili i veću pažnju istom! „Borimo“ se sa recepturama pogača, dimenzijama košnica, utopljavanjem zajednica,jesensko/zimskim prihranama, sa vremenskim nepogodama, o tome tko je kriv za naše gubitke. Sve te „stvari“ su nam nepotrebne, suvišne ako si posložimo malo u „glavi“ što zapravo želimo – a to je zdrava i jaka zajednica. A da bi imali zdrave zajednice potreban nam je koncept u borbi protiv varooze o kojem ovaj članak i govori.
Gotovo svaki pčelar sa duljim pčelarskim stažem će mlađem kolegi savjetovati, s namjerom da zimu prebrodi mirno i bez gubitaka, sljedeće: kvalitetna matica (ne nužno i mlada), dovoljne zalihe hrane (prvenstveno meda) i zdrava zajednica (oslobođena od svih bolesti, pa tako i varooze). Ako su gornji uvjeti zadovoljeni, od kraja listopada pa sve do početka ožujka (kontinentalni dio RH), osim obilaska pčelinjaka i jednog tretmana oksalnom kiselinom, sa zajednicama ne bi trebalo biti baš nikakvog posla (nikakvih dohrana, utopljavanja, pregledavanja, BAŠ NIŠTA)!
KONCEPT PODUZETIH MJERA U SUZBIJANJU VAROOZE
Moja obitelj i ja pčelarimo sa preko 500 pčelinjih zajednica. U zimskom periodu pčelinjaci su na pet lokacija gdje je između dva najudaljenija pčelinjaka oko 150 km. Po tipu košnica oko pola je LR, a pola je AŽ košnica. Svi zimovnici su u kontinentalnom dijelu RH.
Ove činjenice su namjerno navedene s ciljem kako bi se dobio osnovni uvid u strukturu gospodarstva. Na toj bazi je i osmišljen sam koncept u borbi protiv varooze gdje je mogućnost pogreške (propusta) sveden na minimum. Naime, netko sa manjim brojem zajednica, može si „priuštiti“ radno intenzivnije metode i eventualno skuplje VMP-ove. Osobno, kada pristupam bilo kojem zahvatu u pčelinjaku, moram gledati na produktivnost kako bi cijeli sustav bio održiv. Dakle, bez suvišnog „čačkanja“ i „eksperimentiranja“ sa zajednicama.
Sam pristup u borbi s varoozom ima naglasak na korištenju prirodnih tvari i biotehničkih metoda – dakle alternativni pristup, a po potrebi i upotrebasistemika. Mogao bih ga podijeliti u 4 osnovne cjeline (mjere) i 1 pomoćnu:
1. IZREZIVANJE GRAĐEVNJAKA– travanj / svibanj / lipanj
a. FORMIRANJE NUKLEUSA / RAZROJAVANJE – svibanj / lipanj
2. MRAVLJA KISELINA / TIMOL (Apiguard) – kraj srpnja / kolovoz
3. SISTEMICI – kraj rujna / listopad
4. OKSALNA KISELINA – kraj prosinca / početak siječnja
Ovaj koncept osobno koristim preko 12 godina (negdje od 2004. godine) i do sada nikada nije podbacio. Naime zimski gubici su od svega nekoliko posto i to uglavnom zbog nedostatka hrane, zajednica ostala bez matice, preslaba uzimljena zajednica. Gotovo da mogu reći da direktnih gubitaka od varooze nema budući da se ona konstantno drži pod nadzorom.
Na svakome od nas je utvrditi realno stanje populacije nametnika varoe u određenom trenutku i primijeniti određenu mjeru za taj period. Svjedoci smo ekstremnih razlika invadiranosti varoozom iz godine u godinu. Bitno je to znati prepoznati obzirom da to ovisi o brojnim faktorima. Dakle ne treba raditi napamet. Postoje različite dijagnostičke metode i treba ih koristiti – od ispiranja pčela, posipanja sa šećerom u prahu, prirodne smrtnosti varoe, promatranja samih pčela na okviru sa leglom (potrebno određeno iskustvo), praćenja antivarozne podnice itd.
Kao što se iz navedenog koncepta može vidjeti, u vrijeme unosa nektara i proizvodnje drugih pčelinjih proizvoda (pelud, mliječ…) koriste se isključivo biotehničke metode. Tek po posljednjem vrcanju ide se sa kiselinama ili timolom, a tek potom, ako je potrebno, sa sistemikom. Zadnji „udarac“ grinji zadajemo oksalnom kiselinom te je tu gotovo i istrebljujemo. Netko će reći, pa ako je ostalo i nekoliko varoa po zajednici, nema potrebe gubiti vrijeme i novac, a i „mrcvariti“ pčele. Ja se ne slažem s time. U nekim bi godinama koncept bez tretmana oksalnom kiselinom pao tj. podbacio!
Dakle pojašnjenje. Tko god kaže da nema niti jedne grinje u zajednici, jako se vara. Drugim riječima, varooze se ne možemo trajno riješiti (barem ne za sada), već ju možemo držati pod kontrolom. I svaka jedinka koja nam se provukla u zimskom periodu, u špici sezone njeno potomstvo se broji u troznamenkastim brojkama. Pa pomnožite broj zajednica sa brojem varoa koje su se provukle! To ne bi bio problem ako se VMP-om ide u tom periodu. Međutim, ako se u tom periodu borimo sa varoozom strašno nam pada produktivnost. Tu su još uvijek vrcanja, medišni okviri koje u tom periodu čuvaju pčele, sakupljanja peluda, propolisa – ne bi bilo moralno prodavati kontaminirane pčelinje proizvode! Mi pčelari smo jedini koji možemo, a i moramo, braniti reputaciju pčelinjeg proizvoda kao onoga koji potječe iz nezagađene prirode, a isto tako proizvoda koji su slobodni od bilo kakvog zagađenja koje unosi pčelar! Da li bi vi svojoj djeci / unucima ponudili med sa ostacima lijekova?!
Dakle, poanta koncepta je da nam omogući špicu pčelarske sezone bez osjetnog pritiska populacije varooze na zajednicu! A upravo je oksalna kiselina ta koja „čisti“ gotovo i posljednju varou iz zajednice u zimskom periodu. Suzbija se baza, osnova nametnika za razvoj populacije u narednom periodu. Netko će pitati, a šta je sa proljetnom grabeži, reinvazijom varooze sa „susjedovog“ pčelinjaka …? I to je dio stvarnosti. Ali tu smo već 1 – 2 mjeseca u prednosti i za to imamo komotno vremena cijeli kolovoz!
SAM TRETMAN SA OKSALNOM KISELINOM
Cilj ovog, kalendarski gledano, posljednjeg tretmana u godini je zadati varoozi „posljednji udarac“. Osigurati bezazlen proljetni razvoj i neopterećenost varoozom sve do kolovoza. Osigurati našu produktivnost i usklađenost sa proizvodnjom svih pčelinjih proizvoda.
Primjena same oksalne kiseline je moguća na tri načina:
1. Raspršivanjem – radno najintenzivnija
2. Sublimacijom – prelaskom krute tvari u plinovito stanje (Suzbijanje varroe sublimacijom oksalne kiseline)
3. Nakapavanjem – osobno, radno najmanje intenzivna
S obzirom na već spomenutu produktivnost i broj pčelinjih zajednica, moj pristup je
nakapavanje, te ću unastavku njega i opisati.
Svaki lijek koji djeluje na varou, djeluje i na same pčele. Skraćuje joj život, utječe na feromone (komunikacija), lučenje matične mliječi (ishrana), lučenje voska, na radno raspoloženje… To bi uvijek trebalo imati na pametikako bi savjesno i odgovorno pristupili tretmanu.
Stoga, po generaciji pčela, tj. u zimskom periodudozvoljen je samo jedan tretman oksalnom kiselinom. (Napomena: ne miješati sa ljetnim tretmanima kada je dozvoljeno i više tretmana sublimacijom bez štetnih posljedica). Iskustvo govori, da dio pčela koji će biti na direktnom „udaru“ kiseline će i uginuti (nakon par dana povećani broj uginulih pčela na podnici). Međutim, opet iz iskustva to je par desetaka do par stotina pčela, što je opet bezopasno po zajednicu s obzirom na korisnost same kiseline. Tu bih odmah napomenuo, a vezano uz prethodnu rečenicu, mi sa tretmanom krećemo strogo u periodu između 20.12. – 10.1. Razlog tome je da poslije 21.12. su sve dulji dani. Zbog UV zraka koje prodiru do pčela, bez obzira na oblake, debljinu snježnog pokrivača i polarnu hladnoću, matica nakon par dana kreće sa polaganjem prvih jajašaca. Posljedica toga je da neke zajednice imaju već 15.1. leglo (iz vlastitog iskustva). A znamo da oksalna kiselina ima najveću efikasnost samo u periodu bez legla. Ako idemo prekasno (poslije 10.1.), znatno smo smanjili učinkovitost ovog tretmana.
A zašto ne bismo išli ranije, npr. početkom studenog nema više legla? Pa iz razloga da nam je svaka, baš svaka pčela bitna u zimskom periodu. I ako tih par posto ( 1% – 10% ) pčela može grijati klupko još tih mjesec i pola ili dva – pa neka ga grije. Drugi razlog je da u tom periodu imamo bolju sliku stanja pčelinjaka. Tada zapisujemo za svaku zajednicu zaposjednutost ulica sa pčelama, eventualne druge nepravilnosti.
Isto tako trebamo znati da, iako oksalna kiselina ima visoku učinkovitost, ona je toksična kao što je već spomenuto za pčele alii za pčelara tako da su tu potrebne dodatne mjere opreza. Po mom mišljenju, od 3 moguća načina, nakapavanje je najmanje opasno za pčelara. Iznimno je mala vjerojatnost da kiselina dođe u kontakt sa bilo kojim dijelom tijela uz osnovne mjere opreza (u nastavku teksta više o tome).
Sam način djelovanja oksalne kiseline nije oralnim putem, već kontaktnim putem kristala kiseline i same varoe. Ta činjenica utječe na to da ta metoda ima produljeno djelovanje u zajednici. Naime, pored produljene izmjene otopine socijalnim putem kroz međusoban kontakt pčela (pčele ne jedu otopinu),isto tako je zajednica za vrijeme nakapavanja u klupku, pa dio kiseline koji završi na saću u rubnom dijelu klupka ili na satonoši djeluje znatno kasnije. Tek kada se klupko pomakne na taj dio okvira ili ako se raspusti pa pčele to krenu čistiti. Moja praćenja pada varoe nakon tretmana oksalnom govore da je taj pad moguć i mjesec dana nakon samog tretmana.
PRIPREMA, IZRADA OTOPINE I APLIKACIJA
Kada govorimo o samoj pripremi otopine, pripremam je na sljedeći način. Na 1 litru sirupa (1:1) otapam 33,3 g oksalne kiseline. Na taj način smo dobili 2,7% otopinu. Kako je oksalna kiselina pakirana po 100 g (standardno pakiranje) uvijek pripremam po 3 litre otopine odjednom – dakle na 3 litre sirupa stavljam 100 g oksalne kiseline. Razlog tome je upravo spomenuta zaštita pčelara. Na taj način ni u kom trenutku nema potrebe za bilo kakvim kontaktom sa oksalnom kiselinom. Izrada je vrlo prikladna u bocama od vode od 5 ili 7 litara. Kiselina se iz originalnog pakiranja presipa u praznu bocu tako da se spoje „grla“ obiju boca. Kiselina ne leti po zraku, po prostoru gdje ga pripremate, nema doticaja sa pčelarom, bilo kakvom opremom. Nakon toga se samo zalije sa 3 litre šećernog sirupa, boca začepi i dobro protrese. Ta količina otopine je dostatna za otprilike 60 zajednica.
Obrazloženje zašto nema vaganja kiseline: upravo cijena otopine koja ako i ostane i baci se, premala je u odnosu na moguće posljedice po pčelara, doticaja sa kožom ili udisanja kristalićaoksalne kiseline! Drugi razlog bi bio preciznost u omjerima. Kad se rade veće količine manja je vjerojatnost pogreške. Kod vaganja se može pogriješiti i do nekoliko grama što uzrokuje velike razlike u konačnoj otopini – tablica:
Tablica:
|
Za 1 litru otopine |
sirup u gramima |
grama kiseline |
postotna otopina |
|
|
1194 |
29 |
2,37% |
pogreška za samo 4,3 grama! |
|
|
1194 |
31 |
2,53% |
|
|
|
1194 |
33,3 |
2,71% |
ciljana otopina |
|
|
1194 |
35 |
2,85% |
|
|
|
1194 |
37 |
3,01% |
pogreška za samo 3,7 grama! |
Izračun okvirne cijene otopine:
1 kg šećera 4,5 – 5,5 kn
100 g oksalne kiseline 15 – 20 kn
Kod izračuna količine sirupa koristimo faktor 1,675. Ako krećemo od vode i šećera (1:1) množimo sa faktorom 1,675 i računamo koliko ćemo dobiti otopine (npr. za 1,5 kg šećera i 1,5 litra vode => 1,5 x 1,675=2,5125 litara sirupa). A ako želimo dobiti određenu količinu sirupa, tada tu željenu količinu dijelimo sa faktorom 1,675 => npr. za 3 litre sirupa treba nam ( 3/1,675=1,791 ) 1,791 kg šećera i 1,791 litara vode.
Tablica:
|
Kada krećemo od šećera i vode |
Faktor 1,675 |
Dobivena količina sirupa |
Količina sirupa koju želimo dobiti |
Faktor 1,675 |
Količina šećera (kg) |
Količina vode (l) |
||
|
Množimo sa faktorom |
Dijelimo sa faktorom |
|||||||
|
šećer (kg) |
voda (l) |
* |
litara |
litara |
/ |
kg |
lit |
|
|
1 |
1 |
1 x 1,675 |
1,675 |
1 |
1 / 1,675 |
0,597 |
0,597 |
|
|
1,5 |
1,5 |
1,5 x 1,675 |
2,513 |
2 |
2 / 1,675 |
1,194 |
1,194 |
|
|
2 |
2 |
2 x 1,675 |
3,350 |
3 |
3 / 1,675 |
1,791 |
1,791 |
|
|
2,5 |
2,5 |
2,5 x 1,675 |
4,188 |
4 |
4 / 1.675 |
2,388 |
2,388 |
|
|
3 |
3 |
3 x 1,675 |
5,025 |
5 |
5 / 1,675 |
2,985 |
2,985 |
|
|
6 |
6 |
6 x 1,675 |
10,050 |
6 |
6 / 1,675 |
3,582 |
3,582 |
|
|
9 |
9 |
9 x 1,675 |
15,075 |
9 |
9 / 1,675 |
5,373 |
5,373 |
|
Ovi izračuni su dobiveni na temelju osobnih mjerenja gustoće šećerne otopine sirupa koji mogu neznatno odstupati od nekih drugih mjerenja. Parametri koji su uzeti u ovom izračunu su: 1 litra šećerne otopine u omjeru vode i šećera (1:1) ima težinu od 1194 grama, iz čega proizlazi gustoća sirupa od 1,194 g/cm3. (Jedan službeni podatak koji sam našao govori da je ta vrijednost 1,2 g/cm3 pa je faktor u tom slučaju 1,667). Dakle, moguća su mala odstupanja u tablicama kod različitih autora.
Za naš primjer, dakle za 3 litre sirupa treba nam 1,791 kg šećera što je otprilike 8,1 kn – 9,9 kn.
Dakle, za 3 litre 2,7%-tne otopine oksalne kiseline koja je dostatna za minimalno 60 zajednica trebamo izdvojiti cca. 23,1 kn – 29,9 kn. Što po zajednici iznosi 38,5 lp – 49,8 lp.
Sirup pripremam tako da najprije otopim šećer u toploj vodi. Vrlo je bitno da se otopi i posljednje zrno šećera (iz vlastitog iskustva) kako kasnije ne bi došlo do začepljenja šprice kojom apliciramo otopinu. Šećer će se puno brže i lakše otopiti u toploj vodi uz miješanje, tako da se voda može zagrijati do nekih 40 – 45°C (ako nemate IR termometar, to je temperatura kada vas još ne peče za prst ako ga stavite u sirup). Ne pretjerivati sa zagrijavanjem zbog pojave drugih nepoželjnih spojeva u sirupu, štetnih za pčele.
Kao što je već spomenuto, u prazne boce od 5 lit prvo usipam 100 g oksalne kiseline, i zatim to zalijem sa 3 litre šećernog sirupa. Napomena: primijetiti ćete da je postupak obrnuti od onoga što nas uči kemija (nikada VUK – voda u kiselinu – već bi trebalo KUV). Ovdje je obrnuto iz praktičnih razloga – lakše je usipati kiselinu u praznu i suhu bocu zbog potrebe naginjanja istih. A i kod ulijevanja sirupa ne postoji opasnost od burne reakcije i špricanja jer radimo u boci sa uskim grlom.
U trenutku izrade otopine, njena temperatura može biti i do 35°C. Ovdje je jako bitno naglasiti da je to previsoka temperatura za samo tretiranje zajednice. Smatram da temperatura kod same aplikacije otopine po pčelama bi trebala biti oko sobne temperatura ili koji stupanj niža. Nikako viša. Razlog tome je temperatura pčela koje se nalaze na vanjskom rubu klupka i koje će zaista biti u direktnom kontaktu sa otopinom prilikom aplikacije. U nizu mjerenja kroz nekoliko godina, temperatura pčela na vanjskom rubu klupka je oko 8 – 9°C. Ako je klupko malo raspušteno, ta temperatura se penje za par stupnjeva više. Ta mjerenja su vršena kada je vanjska temperatura u hladu iznosila oko 5°C, dok bi dijelovi na suncu imali i do 15°C. Pčele u prosjeku još uvijek nisu izlazile iz košnica, samo iz rijetkih koje su bile na direktnom udaru sunca i u zavjetrini.
APLIKACIJA OTOPINE
Zbog već spomenute toksičnosti kiseline, znanstvenici rade opsežna istraživanja, jer teško je jednoznačno odrediti i čvrsto tvrditi koja koncentracija otopine (2,6%; 3,1%; 3,6% ili 4,2%) je najbolja i u kojoj količini po zajednici. Jače koncentracije su djelotvornije i imaju preko 99% i više učinkovitosti ali i znatnije oštećuju same pčele. Slabijim zajednicama sa takvim koncentracijama čak prijeti i uginuće tijekom zime ili slab razvoj u proljeće.
Moj izbor je bio na slabijoj koncentraciji otopine (2,7%) iz više razloga. Ako smo sve metode od 1. do 3. dosljedno provodili, mogli bismo reći da oksalna kiselina „nema previše posla“. Dakle radi se samo o čišćenju ostataka varoa. Nadalje, manja su stradanja samih pčela (tretman odnosi i do 10% pčela) po tretmanu što je isto tako već spomenuto i nije zanemarivo u zimskom periodu. Ne treba ni zanemariti mogućnost pogreške zbog eventualne prevelike količine otopine po zajednici što posljedično ne uzrokuje značajnije posljedice po istu.
Ovisno o izvoru, preporuke se kreću od 5 ml po ulici do 30 – 50 ml po slabijoj – jačoj zajednici. Moja praksa je oko 30 do 50 ml po zajednici. To se u proteklom desetljeću pokazalo dobrim, bez ikakvih primijećenih posljedica za zajednice, a varoa je padala. Krajem prosinca pčele su gusto zbijene u prosjeku na 4 – 6 ulica. Pčele na 4 ulice bi značile da su to 4 ulice pravog klupka, a sa svaka strane, dakle u još dvije ulice ima pčela, ali manje. Kao rubovi klupka. Sporadično ima zajednica i na 3 i na 7 ulica pčela – dakle pravilna Gausova raspodjela.
Preporuka struke je da se s tretmanom ide kada je vanjska temperatura viša od 0°C, idealno oko 5°C (+/- koji °C). To potvrđuju i moja iskustva, a i na toj temperaturi se procjenjuje snaga društva tj. broj ulica zaposjednutih pčelama.Kod 5°C u hladu, temperature na osunčanim dijelovima idu i do 16°C/ 18°C što uzrokuje sporadično izlijetanje pčela, ali još se uvijek da lijepo raditi. Kod viših temperatura klupko se raspušta, pčele izlijeću iz košnice kod samog otvaranja, tada je i teže raditi i opada sama učinkovitost ove metode (više nije pravilno nakapavanje, povećava se smrtnost pčela).
Navodim jedan stvarni događaj, kada se ipak potkrala pogreška. Krajem 2015. godine, prilikom redovnog tretmana oksalnom kiselinom, na jednom pčelinjaku zbog nesporazuma, 16 zajednica je tretirano sa gotovo 100 ml otopine/zajednici. Iako u prvom trenutku šok i zabrinutost za prezimljavanje, sve zajednice su normalno prebrodile zimski period i odlično se razvile u proljeće. Bez ikakvih odskakanja u odnosu na sve ostale zajednice! Pretpostavka je da je malo jače stradao rubni dio klupka što se u konačnici nije odrazilo na zajednicu.
Drugi pak događaj, prije 5 – 6 godina kada se svjesno išlo u dvostruki tretman nakapavanjem. Pokušavajući i treću razinu zaštite koja je u rujnu i listopadu provesti sa ekološki prihvatljivim tretmanom, na jednom pčelinjaku na kojem je bilo 32 zajednice išao sam sa oksalnom kiselinom krajem rujna. Drugi tretman je bio ponovljen krajem prosinca i već tada se primijetilo da su zajednice malo slabije u odnosu na ostale pčelinjake. Na žalost, u proljeće sam ih 16 zatvorio, dakle okruglo 50 % gubitaka, a i ostale su bile slabije od prosjeka. Dakle, ista generacija pčela primila je dva tretmana – očito previše!
Tu bi se moglo nametnuti pitanje – a što je s maticom, ako je dozvoljen samo jedan tretman po generaciji pčela? Moja osobna iskustva govore da posljedica po matice praktički nama. Kako su mi matice označene sa bojama po godini, određeni dio matica zbog uzgoja određenih linija star je i po 4 godine iako su zajednice tretirane svake godine. Naime, kod samog tretmana pčele su u klupku. Na direktnom udaru je samo vanjski sloj pčela – a znamo da je matica u sredini na „toplom“. Pretpostavljam da ju pčele dobro „čuvaju“. Kasnije kod socijalne izmjene otopine unutar samog klupka, doze su znatno slabije i nisu više smrtonosne po pčele.
SAMO NAKAPAVANJE I PRODUKTIVNOST
Samo nakapavanje tj. „špricanje“ radim pomoću najobičnije prskalice za vodu zapremine 2 litre. Prije samog nakapavanja potrebno je „izbaždariti ruku“. To znači da u tu prskalicu stavim vodu, uzmem mjericu od jedne litre sa manjim podjelcima i mjerim količinu vode koja je izašla nakon mojih 20 stisaka same prskalice. Mlaz iz prskalice mora biti tanak i ujednačen, nikako ne u obliku spreja. Zbog toga je bitno da otopina bude bez neotopljenih ostataka šećera ili kiseline. Gledam da količina nakon 20 stisaka bude jednaka 100 ml (1 dcl). Što znači da je jedan stisak jednak količini od 5 ml. Ponovim to nekoliko puta kako bi ruka „zapamtila“ taj osjećaj. Netko će reći da je to jako neprecizno. U samom početku možda i izgleda tako, ali vrlo brzo se dobije utisak točnosti s obzirom da je kontrola potrošene količine nakon svakih deset zajednica. Već i nakon dvije odrađene zajednice lako se pogleda potrošena količina otopine s obzirom da danas svaka prskalica ima naznačenu skalu s vanjske strane.
Za vrijeme samog nakapavanja koristim jednokratne gumene rukavice, pčelarsko odijelo, a kod AŽ košnica i zaštitnu masku za lice sa prozirnim vizirom. Jedini mogući kontakt sa otopinom je kod nalijevanja otopine u prskalicu i kod samog nakapavanja. Za vrijeme samog „špricanja“ kod AŽ košnica, gdje su ulice i okviri okomiti u odnosu na mlaz otopine, postoji mogućnost da smo loše naciljali ulicu ili da je zadebljano saće te nam se otopina odbije i vrati u nas. Iako je to jako slaba koncentracija kiseline, pa čak i ako dođe u dodir sa kožom ne izaziva čak ni crvenilo, treba biti naročito oprezan i isprati s vodom mjesto kontakta otopine i kože. Kod LR košnica u principu je znatno lakša aplikacija s obzirom da stojimo iznad košnice i „špricamo“ ulice sa pčelama u vodoravnom položaju te se nema od čega odbiti direktno u nas.
„Špricamo“ samo ulice sa pčelama. Ako se radi o AŽ košnicama, ili o LR sa dva nastavka gdje su pčele u sredini između prvog i drugog nastavka, potrebno je utvrditi točnu poziciju pčela. Osobno to radim sa običnom svetiljkom koja ima mogućnost fokusa svjetla u jednu točku (gotovo sve baterije imaju tu mogućnost). Na taj način vrlo lako lociramo početak i kraj klupka bez ikakvog nepotrebnog uznemiravanja zajednice. Nakon lociranja klupka, po svakoj ulici „pošpricamo“ sa otopinom i ta zajednica je gotova. Usput se vizualno provjere zalihe meda, zapiše se broj ulica sa pčelama i vizualno provjeri da li je sve u redu.
Tu bih još napomenuo da je dobro nakon nekih 100-tinjak odrađenih zajednica oprati prskalicu „iznutra“ sa toplom vodom. Ispraznimo prskalicu, ulijemo toplu vodu i neko vrijeme prskanjem „zalijevamo travu“. Naime, s vremenom dolazi do sužavanja protoka otopine i nepravilnog rada prskalice – jer se radi o šećeru koji je ljepljiv i viskozan. Kratko ispiranje toplom vodom momentalno otklanja potencijalne probleme i čisti prskalicu.
U nekoliko navrata spomenuta je produktivnost. Ovakvim načinom aplikacije otopine oksalne kiseline, i s obzirom na veliki broj pčelinjih zajednica, učinkovitost je iznimno velika. Kada se počne sa tretmanom, ako sve to radi jedna osoba, utrošak vremena po zajednici je u prosjeku oko 1 minute! Ako to rade dvije osobe, jedna otvara i zatvara zajednice, a druga vrši aplikaciju i po potrebi zatvara zajednice, po zajednici je potrebno između 30 i 45 sekundi. U to vrijeme su uračunate i sve ostale radnje. Meni osobno je to vrlo bitno jer je to razdoblje kada su dani najkraći te je mogućnost aplikacije svega nekoliko sati (između 11h i 15h). Dakle ovakvim načinom pčelar je u mogućnosti u jednom danu kvalitetno aplicirati i preko 400 pčelinjih zajednica!
KONTROLA BROJA OTPALIH VAROA
Prije same aplikacije na kontrolnom broju košnica se pripreme antivaroozne podnice. Riječ pripreme je naglašena s razlogom. Nije dovoljno samo počistiti uložak podnice, već i osigurati da ako koja varoa i padne na podnicu da tamo i ostane do našeg očitanja koje može biti i nakon dva tjedna! Da bismo to postigli podnicu premažemo sa jestivim uljem u tankom sloju. Izvadimo uložak, mehanički ga „špahtlom“ očistimo od grubih nečistoća, po potrebi prebrišemo te na njega izlijemo par mililitara ulja te sa papirnatim ručnikom razmažemo po cijelom podlošku. Na taj smo način preduhitrili i vjetar i mrave (ljeto/jesen) te imamo stvarno stanje na ulošku. Preporuka struke je da to bude barem na 10% zajednica vašeg pčelinjaka. S time se slažem i ja tu uvijek gledam da je dio podložaka kod zajednicama sa mladom maticom, dio kod zajednica sa starom maticom, i dio kod mladih zajednica (rojevi, razrojavanje). I tu se vidi određena konstanta tj. svaka od tih grupa ima malo drugačiju sliku broja otpale varoe koja je po grupama u biti podjednaka. Na taj smo način dobili opću sliku stanja invadiranosti varoozom cijelog pčelinjaka.
Dobro je razmotriti i saslušati savjete drugih, ali smatram da bi ipak sami trebali donositi odluke vlastitim razumom i s obzirom na vlastite okolnosti. Ovo je samo jedan od mogućih načina obrane od varooze koji je u mom slučaju polučio zadovoljavajuće rezultate.