Kako su radili naši stari?

   Seosko je privređivanje obuhvaćalo i  tradicijsko pčelarstvo, djelatnost višestruko korisnu za kućanstvo. Pčelinjim proizvodima –medom i voskom zadovoljavale su se prehrambene, zdravstvene i tehnološke  potrebe, a djelovanje pčela u oplodnji bilja koristilo se nesvjesno. Prirodni uvjeti za pčelarstvo u Hrvatskoj vrlo su pogodni zbog obilja  raznovrsnog, samoniklog i kultiviranog medonosnog bilja, a zbog aromatične vegetacije kraških terena, kakvoćom je prednjačio med s jadranskih otoka. 

   U svijesti tadašnjeg seljaka pčele zauzimaju posebno mjesto, drukčije od ostalih životinja. Drže ih Božjim stvorenjima. Kad izgube život, nikako neće kazati da su uginule, već poput ljudi, umrle. Za te plemenite životinje držalo se da nije svejedno u kakvom su ljudskom okruženju, o čemu govori zapis iz Like, koji govori o vjerovanju da pčele napreduju samo tamo gdje vlada pravda i poštenje.

 

     Više nego ikoja druga, pčelarska praksa je u  mnogome prožeta magijskim postupcima. Između ostalog držalo se da će poslovanje oko pčela pratiti sreća ako  pčelar bar jedan roj dobije, jedan kupi i bar jedan nađe. Kad je riječ o nalaženju, uobičajeno je bilo sakupljanje divljih pčela  iz stabala, pa i špilja te rupa u kamenu. Ako je u šupljem deblu nalaznik našao pčelinje društvo, urezao je svoj znak, čime su po starom običaju i nepisanom zakonu, dotične pčele postale njegovim vlasništvom. Da bi ih mogao pospremiti u svoju košnicu napravio je u deblu rupu, a uz pčelinji ulaz (leto) donio svoju košnicu. Ispred napravljene rupe zapalio je gubu (ili suhu balegu,slamu i slično) te je dimom natjerao pčele da izlazeći nađu spas u njegovoj košnici. Oni koji su bili u mogućnosti znali su prepiliti duplje, prethodno omamivši pčele dimom. Gunjem su pokrili prepiljene dijelove te ih tako zajedno sa pčelama prenijeli kući ili neko drugo pčelaru povoljno mjesto.

     Među košnicama koje su rabili seoski pčelari panj je bio najjednostavnije rješenje. Ako ga je pčelar  našao, služio je  svojoj svrsi u prirodnom obliku s minimalnom ljudskom intervencijom. Češće ga je pčelar sam izradio otpilivši dijelove šupljeg stabla ili je izdubio zdravo stablo na kojem je ispilio  otvor za leto. U unutrašnjost je postavio prekrižene prutiće da bi dobio križić na koje su pčele počele izgrađivati saće. Panj je stajao na jednoj drvenoj ili kamenoj ploči, dok je drugom bio pokriven. Takav dub rabio se u Hrvatskom primorju, Dalmaciji, Lici i Slavoniji. U dinarskom području pretežno se koristila trnka, košnica pletena od pruća ili divlje loze u obliku stošca. Trnka je izvana bila premazana mješavinom goveđe balege, pepela ili pljeve da bi se pčelama osigurala toplina i što je značajnije, zaštita od vjetra.

    Sljedeća košnica po rasprostranjenosti bila je od dasaka sastavljen drveni sanduk i pokriven daskom ili kamenom. Udomaćile su se najviše na jadranskom prostoru, ali smo je mogli naći i drugim prostorima. Prema svemu sudeći u uporabu su najkasnije ušle slamnate košnice – pletare. Pletene su od ražene slame u spiralu, zvonolikog su oblika sa ručkom na vrhu, a ponegdje su ih premazivali kao trnke. Dok su  prethodna tri oblika košnica pčelari izrađivali sami, pletare su uglavnom kupovali od seoskih majstora iz Hrvatskog zagorja. Stoga su se pletare dosta raširile po panonskom području.

   Košnice su smještali na police na povišenim mjestima, uz zid kuće, gdje su bile zaštićene pod strehom. Pazilo se da budu u zavjetrini i što više izložene suncu. Košnice su se postavljale u vrtove u blizini cvijeća ili u voćnjake, na police, klupice, ali i izravno na zemlju. U jadranskom području postavljale su se u niše uz ulaz u kuću ili u za to posebno napravljene objekte. Nastojali su da broj košnica bude  neparan, jer se vjerovalo da će time osigurati dobru pčelarsku kob. Ne rijetko su na pčelinjake stavljali konjsku lubanju ili goveđe kosti s namjerom zaštite pčela od zlog, “urokljivog” pogleda. Zimi su ih prekrivali slamom, suhom otavom ili obili daskama kao zaštitom od hladnoće i vjetra. Da bi se postigao veći prinos meda neki su seoski pčelari tijekom godine premještali košnice u razna područja, birana prema cvatnji medonosnog bilja. Tako su dalmatinski pčelari u vrijeme ljetne žege i suše selili pčele preko Velebita gdje je cvjetanje tek počelo. 

    S  obzirom na primitivne košnice s nepokretnim saćem, do meda se moglo doći jedino ugušivanjem pčelinjeg društva, pa zatim izrezivanjem saća. U iskopanoj jami zapalili su vatru (oganj) od pruća i sumpora te nad njega stavili košnicu. Dim i sumporne pare ugušile bi pčele koje bi pčelar istresao iz košnice i zakopao.Time mu je bio oslobođen put do meda i voska. Naravno, nekoliko košnica bi se ostavilo za nastavak proizvodnje.Od toga donekle odudara praksa u jadranskom području gdje su košnicama od duba ili dasaka napravili dvodijelni poklopac. U jesen su otvorili samo jedan poklopac i iz tog dijela uzimali med, čime su leglo i pčele sačuvali. Izvađeno saće najprije su stavili u  ćup da se samo ocijedi. Takav čisti med bio je namijenjen kućnoj apoteci. Nakon toga saće su odložili u platnenu vreću i gnječili je  rukama. Snalažljiviji su raspolagali i priprostim tijeskom (prešama). Dobiveni je med bio dobrodošla namirnica u prehrani, kao samostalno jelo ili kao zaslađivač drugih jela te za pripremanje kolača i pića.

    Voštinu (vosak) koji je preostao prokuhali su, uklanjajući pritom nečistoće. Od njega su znali izraditi svijeće voštanice, koje su osim za svakodnevnu uporabu u kućanstvu, bile obvezane kako na Božićnom stolu, tako i na sprovodima. Voskom su premazivali i debeli laneni konac (dretu) za šivanje, kao i niti, osnove za tkanje, a bio je nužan za ukrašavanje uskrsnih pisanica. 

    Pčelarstvom su se bavili uglavnom stariji ljudi. Zbog životne dobi, neskloni promjenama, zacijelo su pridonijeli znatnoj konzervativnosti koja je tu djelatnost prožimala sve do novijeg doba.